kisha   17.06. 2008. 03:12

Da li je ovo shizofrenija?

Postovani,
radi se o mom bratu koji me vec par godina unazad jako brine.
Kako je imao 15 godina kad je majka umrla, a mi ostali se razisli po inostranstvu, on je ostao s ocem (koji je opet zbog posla vishe bio na putu nego kuci) i shizofrenom starijom sestrom.
Nakon godinu poslije smrti majke, imao je neki napad, gdje je sve po kuci polupao - bio hospitaliziran sa raznim dijagnozama, od kojih su u igri bile akutna psihoza i autizam.
Izlazi kuci, i otac snosio dio odgovornosti jer mu je sugerisao da ne uzima terapiju, jer "on nije bolestan" .. itd.
Ja sam odsutna cijelo vrijeme bila i nisam ni shvatila koliko je situacija ozbiljna.
Kad sam se vratila sljedece ljeto, moj brat je imao fiks ideju da je njemu bilo zlo jer su mu nervi nadrazeni od gitare. Stalno je o tome prichao i to mi je bio neki signal da nesto s njim nije u redu.
Uz to je imao prichu o nashim roditeljima kao sadistima, na kraju sam primjetila da su svi koji ga ne podrzavaju u njegovoj prici i ne dopustaju da ih zlostavlja 24 sata dnevno jednom te istom prichom - sadisti.

Ubrzo se pricha promijenila, on je izasao par puta s nekom djevojkom, kojoj je bilo dosta njegovih gnjavljenja i nakon mjesec dana prekinula s njim.
Nastupilo je visegodisnje "davljenje" pricom o rupi u grudima i kako njega niko nije upozorio na to da moze da se zaljubi (tad je vec imao preko 20 godina i sasvim vam je jasno koliko je ovo pitanje po sebi suludo).

O tome je non-stop pricao. Ja nikad ni jednog momenta nisam vjerovala da je on bilo koga u stanju da voli, jer je on patoloski egoistican bio od uvijek. Nesposoban da uopste obraca paznju na drugo ljudsko bice, kamoli da ga voli. Dakako, ne mislim da je psihopata - on je vrlo dobro stvorenje, ali nesto tu fali. Kao da ne moze da probije van iz svog nekog svijeta.

Trpjeli smo tako njegove stalne priche, pocheo je i da studira, fakultet je zavrsio uz stalna drobljenja o tome kako ga niko nije finansirao, kako bi svi trebalo u njega da ulazemo itd. O tome kolika je lijencina tek nemam rijeci - zivi u totalnom haosu i prljavstini. Spava najveci dio dana. Ako sebi isprzi jaje, poslije toga odmara pola dana.

Prije 2 godine, usljed uzasnih strahova, pretpostavljam (pocheo je svega da se plasi, na kraju je prestao i auto da vozi, jer se plasio parkirati, plasio se kad ljudi trube iza njega itd.), pronasao je hriscanstvo.

Ono sto je prije zauzimala prica o gitari i nadrazenim nervima, pa pricha o rupi u grudima i neupozorenoj ljubavi, pretvorilo se sada u opsesivnu prichu o hriscanstvu.

S tim da to njegovo hriscanstvo s pravim hrisanstvom ima jednako veze kao i ona njegova ljubav s pravom ljubavlju.
Sve je to samo fasada, on kao da je bezuslovno prihvatio sve sablone i dogme - a propustio onu sustinu.
Mi jednostavno ne mozemo vise da izdrzimo, jer on non-stop o tome prica.
Sva prica se na kraju okrene i svede na hriscanstvo, cara Solomona, na globalnu zavjeru Zidova itd.

Posao koji mu je ponudjen prije 4-5 mjeseci, (bio je na obuci u Japanu), je nakon probnog rada od 15 dana - izgubio. "Zaboravio je" da uradi nesto sto nije smio da zaboravi. Ukratko, ja ne znam sta on sa svojim mozgom radi i za sta mu sluzi.
Slavinu ne zavrce u kuci, ne pusta vodu poslije sebe, ono je katastrofa.
Sad kad visi u crkvi svaki dan, onda mu je vazno da bude ispeglan i "podobno" (staromodno) obucen. Toalet papir ne zeli da pronese ulicom, ako nije u neprozirnoj kesi. Sve to jer hriscanin.

Kad god bi pokusali o njemu da prichamo pred njim, da ga osvijestimo, da mu podstaknemo racio i samokritiku - to se uvijek zavrsava ili njegovim fizickim bijegom iz prostorije, ili okretanjem priche da ga proganjamo jer je istinski hriscanin (kao da mi to nismo, nego bezboznici), ili njegovim protestom "da se uvijek o njemu pricha".

Uglavnom, on zivi u nekom svom svijetu koji toliko malo ima veze s realnoscu. Potpuno je onesposobljen za samouvid, samokritiku. Po tome bih rekla cak da je psihotichan, ali upravo me to i buni - lud nije, a fali mu potpuno samokriticki pristup sebi. Ne postoji nacin da se prodre do njega i da on stavi prst na celo i da se zamisli da li mozda nije do njega.. ti svi njegovi promashaji u zivotu - a da nisu u pitanju nikakve bezboznicke zavjere, judeo-masonske itd. (pretpostavljam da mu dobar dio misljenja kreiraju i u crkvi).

Da li je ovo moglo da bude posljedica odrastanja sa sizofrenom osobom (koja nikad nije imala periode da je normalna, nego je non-stop u halucinacijama)?


Sta njemu uopste fali po vama? Ima li nade da od njega ikad bude covjek? Kuda dalje, jer on sad svaki pokusaj da se posalje doktoru odbija i okrece na to da on ima svecenike s kojima on prica i da bi ga oni sigurno uputili da primjete da nije ok, i kako mi trebamo da vodimo o sebi brigu jer cemo gorjeti jednog dana u paklu, za razliku od njega koji se spasao! (ponekad mislim da je ovo glavni motiv sto se posvetio crkvi!)
Neki drugi razlog da alarmiramo hitnu pomoc da se nasilno hospitalizira, nemamo. On je mirno i povucheno stvorenje, ako se izuzme ta stalna logoreja koja je sve izvan crkve i uze familije odbila od njega.
Tri godine je imao koznu bolest na sebi (dermatitis izazvan kandidom), a da nije htio otici ljekaru. Tek kad se prosirilo i kad je bolest opako uznapredovala, otishao je.
Sve u svemu, sve nas mnogo brine. Mislim da i otac, s kojim moj brat zivi, ima malo pogresan odnos prema njemu. Prije je bio jako strog, verbalno uglavnom s nekim patrijarhalnim predstavama o muskarcu, a s druge strane buduci da je bio puno odsutan - moj brat je bio prepusten sebi. Dakle, rastao je izmedju dva ekstrema (kad je otac prisutan-strogoca i verbalno korenje i kad je otac odsutan totalno rasulo).
Moj otac je u posljednje vrijeme i sam popustio prema njemu - mada i sad zna da prasne od muke kad moj brat pochne da mu drzi predavanje o religiji i da nas sve gnjavi nekim polulazima vezano i za nas same. Mislim, ko i ne bi? Protiv mog brata nema odbrane. Stalno jedna te ista pricha, cist dokaz kako logika i razum ne mogu nista skoro pa patoloskoj retorici.

Zahvaljujem unaprijed. Cijenila bih ako biste mi odgovorili.