U prvom izdanju DSM-I Američkog psihijatrijskog društva iz 1952. korišten je dijagnostički termin "konverzivna reakcija" čime je naglašen reaktivni čimbenik poremećaja, pitanje simboličkog i nesvjesnog koje je značajno involvirano u životno iskustvo i sekundarna dobit koja nastaje s preuzimanjem uloge bolesnika. U drugom izdanju DSM-II iz 1967. dijagnostički termin je promijenjen u "histerična psihoneuroza, konverzivni tip".
U trećem izdanju DSM-III iz 1980. termin je ponovo promijenjen u konverzivni poremećaj. Jedna od vodećih promjena iz DSM-III i DSM-III-R, kod DSM-IV je daljnje uklanjanje etiološkog utjecaja nesvjesnih mehanizama i psihodinamike u formiranju simptoma i uvođenje konstatacije "psihološki čimbenici su povezani sa simptomima jer simptomima ili deficitu prethodi konflikt ili neki drugi stresor ". Druga razlika između DSM-IVi DSM-III-R je u kategoriji isključivanje povezano je s konceptom "nije u cijelosti objašnjeno poznatim tjelesnim poremećajem" To je prošireno uključivanjem kulturalno neprihvatljivog ponašanja ili doživljavanja, općim zdravstvenim stanjem i upotrebom psihoaktivnog sredstva.
Treća promjena dolazi u kategoriji distresa-onesposobljenosti, u kojoj je koncept proširen da bi uključio važna područja funkcioniranja osim onih socijalnih i okupacionih.
U Međunarodnoj klasifikaciji mentalnih poremećaja ICD-9 iz 1978. korišten je termin "histerija" koji je uključivao konverzivni poremećaji disocijativne fenomene. Oba stanja su bila definirana kao mentalni poremećaj u kojem je mehanizam izvan bolesnikove svjesnosti i koji producira ili sužavanje polja bolesnikove svjesnosti ili dovodi do poremećaja motornih ili senzornih funkcija. Histerija je asocirana sa psihološkom dobiti ili simboličkom vrijednošću. Konverzivni simptomi uključuju tjelesne funkcije dok disocijativni simptomi uključuju mentalne funkcije.
ICD-10 konverzivne poremećaje označava kao disocijativne poremećaje. Ta izmjena je učinjena pretežno zato što konverzivni i disocijativni poremećaji imaju iznenadan početak i kratko trajanja za razliku od somatoformnim poremećaja koji imaju više kroničan tijek.
