Glavno je obilježje konverzivnog poremećaja prisutnost simptoma ili deficita voljne, motoričke ili osjetilne funkcije koji podsjećaju i upućuju na neku neurološku bolest ili neki drugi poremećaj. Za simptom ili deficit, vezani su psihološki čimbenici, jer je zamijećeno da pojavi ili pogoršanju simptoma ili deficita prethodi konflikt ili drugi stresor. Može biti upadno i vrlo mirno prihvaćanje teže nesposobnosti ("belle indifference"), no to nije opće obilježje, nalazi se i u dobro prilagođenih osoba koje su suočene s vrlo očitom, ozbiljnom tjelesnom bolesti.
Obično se kod bolesnika i prije pojave poremećaja mogu uočiti neka odstupanja u međuljudskim odnosima, a simptomi koje pokazuje bolesnik mogu odgovarati simptomima tjelesne bolesti koju imaju bliski rođaci ili prijatelji. Često se blagi i prolazni oblici ovih poremećaja vide u adolescenciji, posebno u djevojaka, no kronični se oblici obično nalaze u odraslih ljudi mlade dobi. Manji broj osoba uspostavlja ponavljajući obrazac reakcije na stres produkcijom ovih poremećaja koje mogu još pokazivati i u srednjoj i starijoj životnoj dobi. Simptomi nisu namjerni ili hinjeni kao kod umišljenog poremećaja ili simuliranja.
Da bi se dijagnosticirao konverzivni poremećaj, teškoće koje proizlaze iz poremećaja moraju biti značajne i one obuhvaćaju; oštećenje u socijalnom, radnom ili drugim važnim područjima funkcioniranja; ili činjenicom da opravdava medicinske pretrage. Motorički simptomi ili deficiti uključuju oštećenu koordinaciju ili ravnotežu, paralizu ili lokaliziranu slabost, afoniju, otežano gutanje ili osjećaj "knedle" u grlu i retenciju urina. Senzorički simptomi ili deficiti uključuju gubitak osjeta dodira ili boli, dvoslike, sljepoću, gluhoću i halucinacije.
U simptome ubrajamo i napade grčeva ili konvulzije. Što je osoba skromnijeg medicinskog znanja, to su prikazani simptomi neuvjerljiviji. Intelektualci nastoje prezentirati rafiniranije simptome i deficite koji mogu djelovati kao neurološki ili neki drugi poremećaj.
Dijagnozu konverzivnog poremećaja trebamo postaviti nakon temeljitih medicinskih pretraga da bi se isključila neurološka ili neka druga etiologija. S obzirom na to da se i iza jasnih slika konverzivnog poremećaja može skrivati neki drugi tjelesni poremećaj koji će za nekoliko godina postati uočljiv, dijagnoza spomenutog poremećaja treba biti privremena. Prema podacima iz ranijih studija, kod četvrtine do polovice osoba s početnom dijagnozom konverzivnih simptoma utvrđen je kasnije neki tjelesni poremećaj.
Konverzivni simptomi obično se ne javljaju u skladu s poznatim fiziološkim mehanizmima i anatomskim regijama, već prema poimanju pojedine osobe. "Paraliza" može predstavljati nemogućnost da se izvede određeni pokret ili da se pomakne određeni dio tijela, a ne deficit odgovarajuće motoričke inervacije. Konverzivni simptomi često su nepostojani. "Paralizirani" ekstremitet će se "slučajno" pomaknuti prilikom odijevanja ili kad je pažnja usmjerena nekamo drugamo. Ako se "paraliziranu" ruku podigne i ostavi iznad glave, ona će zakratko ostati u tom položaju, a zatim pasti postranično, bez da okrzne glavu. Mogu biti prisutni intaktni refleksi, kao i normalan tonus mišića. Elektromiogram će biti normalan. Teškoće gutanja jednake su i kod tekuće i kod krute hrane. Konverzivna "anestezija" stopala ili dlana može slijediti tzv. čarapa-rukavica distribuciju s jednakim (bez prelaska od proksimalnog prema distalnom) gubitkom svih osjetnih modaliteta (tj. dodira, topline, boli), oštro ograničenih na temelju određenih anatomskih regija, a ne prema dermatomima. Konverzivni "napad grčeva" varirat će od konvulzije do konvulzije, ali paroksizimalne aktivnosti neće biti zabilježene na EEG-u.
Spomenutim stanjima treba prilaziti s oprezom. Znanje o anatomskim i fiziološkim mehanizmima je nepotpuno, a i dodatne objektivne dijagnostičke metode su ograničene. Brojni neurološki poremećaji mogu biti previđeni i vođeni pod dijagnozom konverzivnog poremećaja. Najčešće su to multipla skleroza, mijastenija gravis, idiopatske distonije i distonije prouzročene psihoaktivnim tvarima. Ipak, prisutnost neurološkog poremećaja ne isključuje dijagnozu konverzivnog poremećaja. Otprilike trećina osoba s konverzivnim simptomima imala je ili ima neurološki poremećaj. Konverzivni poremećaj možemo dijagnosticirati i u prisutnosti neurološkog ili drugog poremećaja, ako simptomi nisu u potpunosti objašnjeni prirodom i težinom neurološkog ili drugog poremećaja.
Tradicionalno se pojam konverzije izvodi iz hipoteze da tjelesni simptomi predstavljaju simbolično razrješenje nesvjesnog psihološkog konflikta, smanjujući anksioznost i zadržavajući konflikt izvan svjesnog ("primarna dobit"). Osoba može izvući i "sekundarnu dobit" iz konverzivnog simptoma, tj. neku dobit ili izbjeći štetne poslove i obveze.
