Do sredine devetnaestog stoljeća, somatizacijski i konverzivni poremećaj razmatrani su unutar jednog stanja zvanog histerija. Termin je izveden iz Grčke riječi histera, što znači maternica. Opisi konverzivnog poremećaja datiraju još iz vremena 1900 godina prije nove ere, tada su multipli simptomi opisani od egipatskih liječnika pripisani lutajućoj maternici.
Sredinom devetnaestog stoljeća, Pierre Briquet postavlja temelj modernog koncepta konverzivnog poremećaja, on tada pretpostavlja da je poremećaj rezultat disfunkcije središnjeg živčanog sustava. Pretpostavio je da se konverzivni simptomi događaju kod osoba sa konstitucionalnom dispozicijom u stanjima kad je osjetljiv dio središnjeg živčanog sustava pogođen ekstremnim stresom.
Kasnije, Russel Reynolds opisuje slučaj bolesnika kod kojeg je gubitak tjelesne funkcije ili prisustvo perzistirajuće boli povezeno s određenim fantazijama koje bolesnik ima o tijelu.
Jean-Martin Charcot proširuje biološki koncept koji je postavio Briquet kao i psihološku konstrukciju postavljenu od Reynolds-a, dodajući nasljeđe kao čimbenik koji utječe na predispoziciju. Štoviše, Charcot sugerira da traumatski događaj razvija splet ideja i fantazija koje dovode do moždane disfunkcije.
Termin konverzija je prvi put upotrebljen od strane Sigmunda Freuda i njegovog kolege Josefa Breuera i korišten je u opisu klasičnog kliničkog slučaja bolesnice Anne O., Freud je uočio da njeni simptomi predstavljaju nesvjesni konflikt te da su nabijeni psihičkom energijom zarobljenom u somatski simptom. U to vrijeme Freud je Annu O. liječio metodom katarze, osnovna je ideja bila da se u katarzi potisnuti nesvjesni materijal oslobađa i osvještava čime je postizao poboljšanje i čak nestajanje simptoma.
