Studentica N.N., 23 godine, neudata, bez djece, živi s roditeljima i 3 godine mlađim bratom. Prvi put se javlja psihijatru prije tri godine, a upućena je od liječnika opće medicine. Tada se žalila na anksioznost i smetnje vezane uz učenje, te stalnu preokupaciju bolovima u abdominalnoj regiji koji je povezala s problemima na fakultetu i ponavljanjem godine. Tada se iz razgovora s N.N. doznalo da slične smetnje traju s kraćim ili dužim periodima od 14.-15. godine, međutim nikada do tada nije bila upućena psihijatru. Sjeća se kako je tada bila zaljubljena u jednog vršnjaka i kako joj on nije uzvraćao pažnju. Bila je tužna i razočarana, povremeno bi ležala u krevetu i na upit roditelja o njenom stanju odgovarala da je boli trbuh. Bez većih teškoća završila je srednju školu i upisala fakultet. Tijekom tog perioda imala je jednu dužu i nekoliko kraćih emocionalnih veza. Na prvoj godini fakulteta žalila se na preopterećenost stalnim učenjem i uz teškoće je upisala drugu godinu koju nije uspjela položiti. U tom periodu se povremeno, a kasnije sve češće počela žaliti na bolove u abdomenu, te se nakon 2 mjeseca smetnji u obliku nadutosti, žarenja i povremene opstipacije javila obiteljskom liječniku. Tada učinjene osnovne laboratorijske pretrage nisu odstupale od normalnih vrijednosti. Međutim, bolesnica se i dalje žalila na bolove u abdomenu te je upućena na gastroskopiju, koju je u početku odbijala, a nakon nagovaranja od strane obitelji ipak pristaje učiniti pregled. Prije toga je bila ustrašena, pričala je prijateljici kako misli da ima "strašnu bolest, možda karcinom želuca i da se jako plaši". Nakon što je nalaz gastroskopije bio negativan, malo se umirila, ali je počela sumnjati da je ipak bolesna i da je bolest prisutna, ali neotkrivena. Javila se tada ginekologu i požalila se na iste smetnje i pritisak u donjem djelu abdomena. Nakon što rezultati pretraga (pregled, PAPA test, UZV) nisu ukazivali na specifični poremećaj, bolesnica odlazi kod privatnog gastroenterologa koji ponavlja gastroskopiju. Nalazi su ponovno bili uredni. U tome periodu je bolesnica i počela zakazivati u učenju, a kod kuće je povremeno bila u lošim odnosima s roditeljima. Tadašnju vezu je prekinula nakon dugih svađa, a ispite na fakultetu nije polagala. Ponovno se javila obiteljskom liječniku koji je upućuje psihijatru. U početku odbija pregled psihijatra, ali budući da se sve anksioznije osjećala, odlazi na pregled. Nakon pregleda, preporučeni su anksiolitici, osjećala se malo bolje. Međutim, nakon mjesec dana ponovno se javljaju bolovi, te se ponovno javlja obiteljskom liječniku koji joj ukazuje da su svi nalazi uredni te je ponovno upućuje psihijatru. Nakon ponovnog pregleda, psihijatar je naručuje na kontrolu za 7 dana i bolesnica dolazi. Navodi da nema nekih promjena, ali se osjeća malo bolje kada "može s nekim popričati o svom stanju". Žalila se da je nitko ne shvaća ozbiljno i da je svi zanemaruju. Tada se požalila i da nikako ne uspijeva uspostviti emocionalnu vezu koja bi je zadovoljavala. Psihijatar joj nakon 3-4 pregleda preporuča grupnu psihoterapiju koju u početku odbija, ali nakon dodatnih razgovora pristaje. Sada se liječni grupnom psihoterapijom već 2 godine. Tijekom seansi dolaze na vidjelo i njeni prijašnji obrasci ponašanja, bolesnica navodi kako je i kao mala ponekad "bila bolesna" i kako ju je "bolio trbuh". Tada bi je majka njegovala, pazila i više pažnje posvećivala. Sjeća se kako je u osnovnoj školi nekoliko puta bila nespremna za pismeni ispit, te je ostala kod kuće, pravdajući svoj izostanak bolovima u trbuhu. Nakon nekoliko izostanaka sa seansa grupne psihoterapije i grupa je suočava s njenim ponašanjem na seansama. Kad god se počne pričati o "vrućim temama" ona se ne pojavi na seansi.
