Mnogi bolesnici s hipohondrijskim poremećajem rezistentni su na psihijatrijski tretman, ali neki prihvaćaju liječenje ako je u medicinskom setingu i ako je tretman usmjeren na redukciju stresora ili edukaciju kako se nositi s kroničnom bolešću. Preporuča se grupna psihoterapija od koje bolesnik često ima koristi, jer tijekom grupne psihoterapije poboljšava se socijalna podrška i poboljšavaju se socijalne interakcije, te reducira anksioznost. Također i ostale psihoterapije, individualna psihoterapija, bihevioralna terapija, kognitivna psihoterapija i hipnoza, mogu biti korisne.
Često, redovite pretrage uvjeravaju bolesnika da nije napušten i da njegov liječnik brine o njemu, te da ga ozbiljno shvaća. Invazivne pretrage i terapijski zahvati mogu se indicirati samo kada postoje objektivne indikacije za njih.
Farmakoterapija je preporučljiva samo onda kada postoji kod bolesnika poremećaj koji reagira na farmakoterapiju, kao npr. anksiozni poremećaj ili veliki depresivni poremećaj. Kada je hipohondrijski poremećaj sekundarni, tada primarni poremećaj mora biti prvenstveno liječen. Kada je hipohondrijski poremećaj prolazan i reaktivan, terapeut mora pomoći bolesniku da se nosi sa stresnom situacijom bez aktiviranja bolesnog ponašanja i bez uporabe bolesne uloge kao izlaz iz vlastitih problema.
