Prema MKB-10 proizlazi, da se ova dijagnostička kategorija trebala uvesti, "jer su simptomi miješanih slika shizofrenije i afektivnog poremećaja prečesti da bi ih se moglo ignorirati". Uvjet za postavljanje dijagnoze je postojanje simptoma shizofrenije i afektivnog poremećaja u isto vrijeme.
Obično se navode klasični produktivni simptomi shizofrenije, halucinacije, sumantosti, obično persekutornog tipa, a u maničnom tipu može i grandioznost, ideje samopoštovanja i moći, ideje širenja misli i utjecaja i slično. Kako je specijalnost DSM-IV potreba za visokim stupnjem validnosti, ta klasifikacija decidirano traži u kriteriju B da se "tijekom istog vremenskog razdoblja javljaju sumanutosti ili halucinacije najmanje dva tjedna u odsutnosti upadljivih simptoma raspoloženja". I ovdje se susrećemo s vremenskom determiniranosti trajanja simptoma što je dosta često u obje recentne klasifikacije, no što se tiče kliničke prakse, ta determinanta nam obično ne pomaže mnogo u postavljanju kliničke dijagnoze. Prihvatljiva je u cilju postizanja visokog stupnja validnosti, pa je posebno preferirana u američkoj klasifikaciji.
Što se tiče postavljanja dijagnoze shizoafektivnog poremećaja hrvatski su kliničari dosta oprezni i suzdržani, i shizoafektivni poremećaj kao životna dijagnoza postavlja se u 6-8 puta rjeđe nego shizofrenija. To smatramo i opravdanim.
