Ranije se na prvom mjestu preporučala psihoterapija u pristupu pacijentima s distimijom. Termin depresivna neuroza se svojevremeno rabio da označi skupinu pacijenata koji povoljno reagiraju na psihoterapiju.
Prema nekim studijama učinkovitija je u reduciranju distimičnih simptoma psihoterapija koja fokusira socijalni kontekst distimije nego psihoterapija koja fokusira eksploraciju intrapsihičkog materijala i iskustva prošlosti.
Danas se preporuča uz psihoterapiju odmah započeti liječenje antidepresivima, prije svega iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SIPPS). U nekim studijama nađeno je da antidepresivi imaju povoljan učinak u 45-55% pacijenata s distimijom.
U svezi s farmakološkim implikacijama neki autori razlikuju 3 tipa distimičnih poremećaja:
- distimije koje su rezidue "primarnih major depresija s kasnim početkom"
- distimije sekundarne nekom onesposobljavajućem somatskom ili neafektivnom psihičkom poremećaju
- karakterološke depresije
U skupini karakteroloških depresija razlikuju se poremećaji "karakternog spektra" koji pokazuju crte ovisne, histrionske ili sociopatske ličnosti, alkoholizam u obiteljskoj anamnezi, terapijsku rezistenciju na antidepresive i u kojih antidepresivi ne induciraju hipomanična stanja od "subafektivnih" distimičnih poremećaja koji pokazuju klasične simptome depresivne ličnosti (neasertivnost, pesimizam, samopotcjenjivanje i samokritičnost), pokazuju dobar terapijski odgovor na litij i antidepresive, u obiteljskoj anamnezi su prisutni unipolarni i bipolarni poremećaji, a antidepersivi često induciraju hipomaniju.
Uz farmakoterapiju SIPPS-ima, od izuzetne je važnosti psihoedukacija i kognitivno-emocionalno-bievioralna strategija promjene i rada bolesnika na sebi.
