Osobe s distimičnim poremećajem kad opisuju svoje raspoloženje uvijek govore kako se osjećaju bez razloga tužno, utučeno ili potišteno.
Obično pokazuju barem još dva simptoma od navedenih:
- oslabljen ili pojačan apetit
- insomnija ili hipersomnija
- gubitak energije
- brzo zamaranje i dugotrajan umor
- osjećaj manje vrijednosti i sniženo samopoštovanje
- smetnje koncentracije ili teškoće pri donošenju neke odluke
- osjećaj beznađa
Često je prisutno smanjeno zanimanje za uobičajene aktivnosti, pretjerana samokritičnost, te doživljaj sebe kao nezanimljive i nesposobne osobe.
S obzirom na dugotrajnost simptoma koji su postali dio svakodnevnog iskustva, pacijenti često kažu: "Ja sam oduvijek, otkako znam za sebe, takav".
Prema nekim istraživanjima najčešći simptomi distimičnog poremećaja su: osjećaj osobne neadekvatnosti, opće smanjenje interesa i životnog zadovoljstva, socijalno povlačenje, samopredbacivanje, osjećaj krivnje i zaokupljenost mračnim mislima o prošlosti, subjektivni osjeća razdražljivosti i srdžbe, smanjena aktivnost, učinkovitost ili produktivnost.
Balans između individualne faze blage depresije i razdoblja normalnosti vrlo je varijabilan. Pacijenti obično imaju razdoblja koja traju danima i tjednima kada se dobro osjećaju, ali većina njih se osjeća, često i mjesecima, umorno i depresivno, sve im predstavlja napor i ni u čemu ne uživaju. Često se žale, loše spavaju, osjećaju se neadekvatnim, ali obično su sposobni da se nose s osnovnim zahtjevima svakidašnjeg života.
Djeca i adolescenti s distimičnim poremećajem često djeluju razdražljivo i smušeno, kao što mogu biti i depresivni. U njih je još prisutno nisko samopoštovanje, slabo su razvijene socijalne vještine i često su pesimistični.
