N. N., žena u dobi od 31 godinu, rastavljena, majka jednog djeteta, vlasnica restorana, zatražila je psihijatrijsku pomoć, nakon što se u jednom "ženskom" časopisu susrela s "kriterijima" bulimije nervoze.
Pacijentica navodi da već nekoliko godina, povremeno, u trenucima osamljenosti pojede ogromnu količinu hrane, radi čega poslije ima osjećaj krivnje, da bi nakon toga uslijedilo "pražnjenje". Prakticirala je uzimanje laksativa i sredstava za povraćanje, a povraćanje je izazivala i mehaničkim putem. Prije dvije godine se razvela, i od tada je podvostručila broj vježbi na aerobiku, tako da je počela vježbati svaki tjedan, kako bi prevenirala porast tjelesne težine. Nitko iz njezine okoline nije primjetio da pati od poremećaja jedenja, uspjevala ga je držati skrivenim, zato jer je svoju tjelesnu težinu održavala unutar normalnih vrijednosti. Okolina ju je doživljavala kao zadovoljnu osobu koja osobit značaj pridaje "odgovarajućoj ishrani".
U trenucima prejedanja preferirala je slatkiše i hranu bogatu ugljikohidratima. Kako pacijentica navodi, prejedanja bi obično uslijedila nakon osjećaja poniženja, krivnje i samooptuživanja. Pacijentica je inicijalno kontrolirala tjelesnu težinu vježbanjem, ali je kasnije posegnula i za metodama "pražnjenja". Iako se nije doimala bolesno, laboratorijske pretrage su pokazale blaži elektrolitni disbalans (alkaloza, hipokloremija, hipokalijemija).
U obitelji nije bilo duševnih bolesti. U životu nije teže somatski bolovala niti se do sada psihijatrijski liječila.
Puši, alkohol konzumira prigodno, negira ovisnost o psihoaktivnim sredstvima, nikakve lijekove ne uzima.
