Na početku prošlog stoljeća, kada su prvi puta opisana djeca sa nemirom i poremećajem pažnje, smatralo se da je uzrok minimalno oštećenje mozga, koje se najčešće nije moglo potvrditi tadašnjim pretragama, ali su minimalni znakovi kako u ponašanju tako i na psihologijskim testovima i neurološkom statusu ukazivali na disfunkciju SŽS (središnjeg živčanog sistema), te je sam poremećaj dobio naziv MCD ili minimalna cerebralna disfunkcija.
Nakon što se u klasifikaciji bolesti počeo primjenjivati princip klasifikacije prema kliničkim znakovima i sam poremećaj je promijenio ime u ADHD (Attention deficit hyperactivity disorder) ili ADD (Attention deficit disorder), a što se temelji na najmanifestnijim simptomima. Nekako u isto vrijeme nastao je i porast dijagnoza djece, pa kasnije i odraslih osoba sa navedenim poremećajem koje osobe, posebice djeca su postali sve veći problem tijekom školovanja i funkcioniranja.
