Temeljno je obilježje ovisnosti o psihoaktivnim tvarima postojanje većeg broja kognitivnih, ponašajnih i fizioloških simptoma koji upućuju na to da osoba nastavlja uzimati psihoaktivne tvari usprkos značajnim problemima vezanim uz njihovu uporabu. Ustaljuje se obrazac redovitog uzimanja tvari, koji dovodi do tolerancije, sustezanja i prisile uzimanja psihoaktivnih tvari.
Tolerancija je potreba za izrazito uvećanom količinom psihoaktivne tvari u cilju postizanja željenog učinka ili značajno smanjeni učinak pri dužoj uporabi iste količine psihoaktivne tvari. Stupanj u kojem se tolerancija razvija uvelike ovisi o uzimanju tvari. Osobe koje u velikoj količini uzimaju opijate ili stimulanse mogu razviti znatnu (npr. desetorostruku) razinu tolerancije, često i do količine koja bi bila smrtonosna za neovisnike. Toleranciju valja razlikovati od razlika među pojedincima u početnoj osjetljivosti na učinke pojedine psihoaktivne tvari.
Sustezanje je neprilagođena promjena u ponašanju praćena fiziološkim i kognitivnim pojavama koje se javljaju kada se u pojedinca naviklog na uzimanje većih količina psihoaktivne tvari koncentracija te tvari u krvi ili tkivu smanji. Simptomi sustezanja bitno su različiti ovisno o uzimanoj psihoaktivnoj tvari.
Slijedeći simptomi opisuju obrazac prisilnog uzimanja psihoaktivnih tvari tipičan za ovisnost. Pojedinac može uzimati psihoaktivnu tvar u većim količinama ili tijekom dužeg razdoblja no što je prethodno namjeravao. Osoba može izražavati trajnu potrebu za smanjenjem ili nadziranjem uporabe psihoaktivne tvari. Česta pojava su i brojni neuspješni pokušaji da se smanji ili prekine s uporabom tvari. Osoba može provoditi veliki dio vremena u nabavljanju psihoaktivne tvari, njenom uzimanju ili oporavljanju od njenog djelovanja.
Ovisnost može dovesti i do prekida ili smanjenja čitavog niza društvenih, poslovnih ili rekreacijskih aktivnosti. Pojedinac može prekinuti s hobijima ili obiteljskim aktivnostima kako bi bio sam i uzimao psihoaktivnu tvar ili se družio s ostalim ovisnicima. Premda uočava ulogu psihoaktivne tvari u vlastitim psihičkim i fizičkim problemima, osoba nastavlja s uzimanjem tvari.
Ključno pitanje nije samo javljanje problema, već nemogućnost pojedinca da se odrekne psihoaktivne tvari usprkos spoznaji kako upravo ona dovodi do postojećeg problema.
