Bolesnik s boljom početnom socijalnom podrškom, manje teškom ovisnošću i stabilnijom ličnošću bolje će se oporaviti od ovisnosti. Dugotrajni oporavak ovisi o spremnosti osobe da prihvati cilj tretmana (strogu apstinenciju od alkohola i promjenu životnoga stila) te ambulantno liječenje i uključivanje u skupine samopomoći i uzajamne pomoći (klubovi liječenih alkoholičara, udruženja anonimnih alkoholičara). Nema jedinstvenog puta oporavku i ljudi nalaze različite osobne putove kako prestati piti i održati apstinenciju, jednako kao što su bili različiti i njihovi putovi koji su ih doveli u alkoholnu bolest. Neophodno je stoga uvažavati te različitosti i njegovati individualni pristup svakom pojedinom ovisniku o alkoholu.
Stabilna apstinencija alkoholičara nakon niza godina "teške borbe s alkoholom" zapravo je povezana s procesima psihološkog sazrijevanja osobe tijekom života, te neki alkoholozi rado govore "o rastu spiritualne svijesti" koja ima važnu ulogu u oporavku pojedinca.
Potrebno je razlikovati liječenje alkoholičara u užem smislu od liječenja tjelesnih (npr. ciroza jetre) ili psihičkih komplikacija (npr. delirium tremensa), koje su posljedica alkoholne bolesti. Liječenje komplikacija uvijek mora biti povezano s izmjenom ponašanja u odnosu na alkoholno piće.
Budući da je pijenje alkoholnih pića uglavnom prihvaćen oblik ponašanja, u liječenju se mora postići novi stil življenja koji zahtjeva dugotrajno i često mukotrpno sudjelovanje alkoholičara u liječenju (5-10 godina). Promjene ličnosti nastale sekundarno tijekom razvoja alokoholizma, a očituju se u smanjenoj kritičnosti prema pijenju i problemima nastalima zbog pijenja, ne mogu nestati "preko noći", kao što se ne mogu niti "preko noći" kod alkoholičara popraviti narušeni obiteljski odnosi ili povratiti poljuljani ugled na radnom mjestu i u društvu.
Obzirom da je alkoholizam multidimenzionalni poremećaj, u liječenju, rehabilitaciji i resocijalizaciji alkoholičara sudjeluje tim stručnjaka raznih profila i primjenjuju se složeni postupci koji obuhvaćaju farmakoterapiju (npr. primjenjuju se sredstva koja izazivaju kemijsku internaciju (disulfiram), lijekovi koji smanjuju želju za alkoholom (naltrekson, akamprosat)), psihoterapiju (npr. individualnu i grupnu terapiju, psihodramu) i socioterapiju (npr. terapijsku zajednicu, obiteljsku terapiju, grupe samopomoći).
Osnova liječenja alkoholičara je jačanje njegove motivacije za apstinenciju i promjenu načina života i poticanje samoodgovornosti za uspjeh liječenja, čime se spriječava povratak obliku ponašanja koji je bio prisutan tijekom pijenja.
