Do 1800. godine smatralo se da osobe koje iskazuje simptome disocijativnog poremećaja identiteta pate od različitih stanja posesivnosti. Početkom 19. stoljeća Benjamin Rush dao je prvi klinički opis tog poremećaja, a nešto kasnije Sigmund Freud smatra da su za simptome odgovorni psihodinamski mehanizmi, dok je Eugen Bleuler mislio da su simptomi dio shizofrene bolesti.
Disocijativni poremećaj identiteta uključen je u III. izdanje DSM-a 1980. godine.
Nastanak disocijativnog poremećaja identiteta može se povezati sa posebnom organizacijom karaktera oboljelog te djelovanjem stresa. Istraživanja su pokazala da su oboljeli tijekom djetinjstva vrlo često bili seksualno zlostavljani (incest) ili su doživjeli vrlo intenzivne emocionalne traume. Uočena je korelacija između hipnoze i samog poremećaja. Kod osoba podložnih hipnozi poremećaj je češći. Kao čimbenik rizika navodi se vulnerabilnost same osobe, epilepsija, utjecaj sredine u kojoj osoba živi (izostanak pozitivnog potkrepljivanja od strane roditelja, nastavnika).
