Osnovna (prva) ličnost obično ima amneziju i nesvjesna je postojanju drugih ličnosti. Prijelaz iz jedne ličnosti u drugu obično je iznenadan. Neke ličnosti mogu biti svjesne nekih od aspekata drugih ličnosti; svaka od ličnosti može imati vlastiti skup pamćenja i asocijacija i u principu svaka ima vlastito ime ili izgled. Jedna ili više ličnosti mogu pokazivati znakove istodobnog prisutnog duševnog poremećaja, npr. poremećaja raspoloženja, poremećaja ličnosti.
Za postavljanje dijagnoze disocijativnog poremećaja identiteta (prije: višestruki poremećaj ličnosti) najčešće se koristimo dijagnostičkim kriterijima iz DSM-IV i ICD-10. Koristiti se možemo i SCID-DR-R (Dissociative Disorders Revised Steinberg 1994.) i drugim strukturiranim intervjuima. Kriteriji u DSM-IV gotovo su istovjetni kriterijima ICD-10.
Dijagnostički kriteriji za disocijativni poremećaj identiteta po DSM-IV su:
- Prisutnost dvaju ili više zasebnih identiteta ili stanja ličnosti (od kojih svaki ima vlastite, relativne trajne obrasce ponašanja i razmišljanja o okolini i o sebi).
- Barem dva od tih identiteta ili stanja ličnosti naizmjence preuzimaju nadzor nad ponašanjem osobe.
- Nesposobnost prisjećanja važnih osobnih podataka koja je veća od one koja se objašnjava uobičajenom zaboravljivošću.
- Poremećaj ne nastaje zbog neposrednog fiziološkog učinka (psihoaktivnih tvari, nesvjestice ili nesređenog ponašanja za vrijeme intoksikacije alkoholom) ili općeg zdravstvenog stanja. U djece simptomi se ne mogu pripisati izmišljenim prijateljima ili drugim igrama u mašti.
