Tražilica

 

Posttraumatski stresni poremećaj

Prof. dr. sc. Vera Folnegović Šmalc, dr. med.

Psihijatrijska bolnica Vrapče
Zagreb, Bolnička cesta 32

Uvod | Epidemiologija | Etiologija | Klinička slika i dijagnoza | Tijek bolest | Liječenje | Radna sposobnost | Prikaz slučaja

Bolesnik N.N. star 41 godinu, oženjen, otac maloljetnog sina, zaposlen, unazad preko godinu dana na bolovanju. Psihijatrijski hereditet negativan, ima živa oba roditelja, brata i sestru. Do odlaska u rat nije nikad bio kod psihijatra, osim dječjih bolesti i jedne upale pluća nije nikad bolovao. Redovito odslužio vojni rok. Po odsluženju vojnog roka se oženio.

U domovinskom ratu sudjelovao od samog početka, imao specijalne zadatke i jednu od rukovodećih pozicija u ratnim operacijama. Preko deset puta je bio u životno ugrožavajućim situacijama, oko godinu dana je bio na prvoj liniji bojišnice, poginulo mu je 11 "njegovih boraca", od toga 6 pred "njegovim očima, a jedan je ostao bez obje noge i nakon toga umro". Osjećao bi "jaku bol po nekoliko dana nakon događaja, često je sanjao slike koje je proživljavao". Nikad nije plakao, ali bi mu bilo teško. Po završetku rata o tim događajima nije nikom pričao, nikad supruzi nije pričao o ratnim događanjima, ali bi mu ona znala govoriti "da po noći viče, nekad bi mu spominjala imena, koja doziva u snu", nekad bi toliko "vikao i stenjao", da bi ga budila, tada je bio "sav oznojen" i teško bi ponovno zaspao. Često se budio sav "slomljen". Supruga je imala razumijevanja za njega, drugima se nije žalio, nije išao liječniku, ali je znao kupovati "tablete za spavanje, koje je trošio sve češće i sve više".

Na poslu je bio jako zadovoljan, imao je rukovodeću poziciju, nije imao konfliktnih situacija. Prije oko 4 godine "promijenilo se rukovodstvo i došao sam u nemilost, izgubio sam ovlasti koje sam do tada imao, iako sam ostao na istom radnom mjestu", noćne more postajale su sve češće, sve sam lošije spavao, po danu bih bio zamišljen, bezvoljan, potišten, na posao bih odlazio napet, na svaku sitnicu bih planuo, nekoliko puta sam bez gotovo ikakvog razloga udario sina, sve sam više razmišljao o tome, da se mi nismo borili za takovu državu, često su mi dolazile slike s ratišta. Mislio sam da bi bilo najbolje da se ubijem jer i ženi sam već dodijao. Znao sam sjesti u auto moleći Boga da poginem, jer nisam imao snage ubiti se iz pištolja da ne osramotim sina i obitelj. Konačno me supruga primorala, da odem liječniku, a on me odmah uputio u bolnicu".

Dolazi na odjel u pratnji supruge. Posljednjih nekoliko mjeseci pije oko 50 mg diazepama uz 20-30 mg zolpidema, povremeno pije i analgetike. Zaokupljen smetnjama probave, opstipiran, smanjenje seksualnog nagona, smetnje erekcije. Djeluje starije nego bi trebao za svoju dob.

Kontaktibilan, uredno svestrano orijentiran, očuvanog fonda znanja, urednih amnestičkih funkcija, intelektualno iznad prosječan. Emocionalno labilan, depresivno-disforičan, psihomotorno usporen i agitiran, jače vegetativno stigmatiziran, oznojen, "lomi prste", povremeno "gubi nit" pri i najmanjem uzbuđenju, uz priču o ratu se u dva navrata rasplakao, moli da prekinemo "tu priču". Potvrđuje suicidalna razmišljanja, ali se boji da ne osramoti obitelj, osjeća se prevarenim, povrijeđenim, ima osjećaj obezvređenje svojih ideala i "prazninu življenja". Nema sumanutih misli, nema halucinacija. Očuvano testiranje realiteta uz depresivnu obojenost doživljaja i budućnosti.

Bolesnik uveden u medikamentoznu terapiju jednim od SIPPS-a u dozi dvostrukoj od preporučene za depresivni poremećaj uz bazalni antipsihotik prve generacije, eksiraju se sedativi i hipnotici (postepeno). Uvede se u intenzivne socioterapijske aktivnosti uz svakodnevne individualne suporte, zaduži se za modernizaciju formulara za evidentiranje promjena psihičkog stanja bolesnika.

Postepeno se postiže ublaženje simptoma, doza antidepresiva se još povisi do maksimalno preporučene. Pušten na izlaz tijekom subote i nedjelje nakon 15 dana, vraća se u još boljem stanju. Otpušta se nakon 25 dana u stanju djelomične remisije uz još suspektnu suicidalnost i noćne more, ali im je frekvencija niža.

U bolesnika je na prikazanu terapiju došlo do poboljšanja, ali važno je istaknuti, da je cijela obitelj na njega jako vezana, da su sudjelovali u liječenju i pomagali. I dalje je otvoren problem radnog mjesta ili bolje rečeno razumijevanja na radnom mjestu, no tu psihijatar nema utjecaja, i ostaje otvoreno pitanje, što se tu i kako može pomoći.

Objavljeno: 12.05. 2006. 
Zadnja promjena: 29.07. 2008.