U skladu s etiopatogenetskim spoznajama i kliničkom slikom PTSP-a provodi se i terapija osoba s PTSP-em. Osnovne su biološke metode, psihoterapijske i socioterapijske. Psihoterapijske su individualne i grupne, vrlo ih je važno provoditi i preventivno u visokorizičnim skupinama. Najvažnije je uspostaviti nove ili obnoviti metode rješavanja problema i "nošenja"s njima.
Od farmakoloških metoda liječenja primjenjuju se antidepresivi i anksiolitici. Od antidepresiva se primjenjuju selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS), klasični antidepresivi (klomipramin i maprotilin), antidepresivi s dualnim djelovanjem i inhibitori enzima monoamino oksidaze (IMAO).
U primjeni SIPPS-a potrebno je davati dva do tri puta više doze nego kod primjene u liječenju depresivnog poremećaja, i upozoriti bolesnika da će do poboljšanja doći tek za 6-8 tjedana, ponekad čak za 12 tjedana. Kod izrazito agitiranih bolesnika, anksioznih, emocionalno labilnih i nestrpljivih bolesnika u čekanju postizanja oporavka potrebna je i primjena anksiolitika, sedativa i hipnotika. Kod dijela bolesnika se pokazala opravdana primjena IMAO-a, stabilizatora raspoloženja pa i antipsihotika nove generacije. Kod bolesnika s razvojem psihotične slike potrebno je pravovremeno uvođenje antipsihotika nove generacije u dozama, koje se primjenjuju kod drugih vrsta psihoza. Nezaobilazne su socioterapijske metode s ciljem ponovnog uklapanja u društvo i obitelj.
U odabiru liječenja od posebne je važnosti eventualni komorbiditet, koji značajno otežava prognozu i tijek bolesti ali i postizanje remisije.
U nas se u farmakoterapiji koriste svi spomenuti antidepresivi i hrvatski algoritam je vrlo sličan algoritmima iz SAD-a i Europe. No na planu socioterapije daleko smo insuficijentniji, kako zbog općeg nedostatka kadra tako i zbog rjeđe nefarmakološke educiranosti profesionalaca.
