Posttraumatski stresni poremećaj

Uz postojanje verificiranog traumatskog događaja potrebno je postojanje simptoma ponavljajućih intruzivnih sjećanja na traumatski događaj, ponovna proživljavanja traumatskog događaja u budnom stanju ili snovima, a često je izbjegavanje događaja, koji podsjećaju na preživjelu traumu, jaka vegetativna stigmatiziranost, gubitak samopouzdanja, povlačenje iz društva, nesanice i izrazito sniženi prag na frustracije. Čest je razvoj alkoholizma, depresije i suicidalnosti, ali i niza somatskih bolesti.

Klaster simptoma koji upućuju na visoki rizik od suicida osoba oboljelih od PTSP-a čine:

• depresivnost

• osjećaj bezvrijednosti

• osjećaj bezizlaznosti

• gubitak smisla za životom

• anhedonija

• disforičnost

• osjećaj krivnje

• agresivnost

• precjenjivanje teškoća aktualnih situacija

• distorzija realiteta

• gubitak vjere i povjerenja

• izoliranje iz okoline i od prijatelja

• seksualni poremećaji

• gubitak vitalnih nagona

Uz ovaj klaster kliničkih simptoma potrebno je dodati i klaster socijalnih rizičnih čimbenika, među kojima su najčešći:

• socijalna izolacija

• maritalni sukobi

• konfliktuoznost

• gubitak posla

• zakazivanje u obiteljskim i prijateljskim kontaktima

• egzistencijalna ugroženost

Obje recentne klasifikacije dovode pojavu PTSP-a u svezu s izrazito intenzivnim stresogenim događajem, no prisutne su izvjesne razlike u definiciji stresnog poremećaja, koje razlike međutim u kliničkoj praksi ne čine većih problema. Daleko više razlika među tim dvjema klasifikacijama nalazi se u opisu i kvantifikaciji simptoma i znakova, a glavne razlike su u činjenici da američka klasifikacija navodi jednu dijagnostičku kategoriju i za akutni PTSP i za kronični (F43.1), dok MKB-10 navodi dvije dijagnostičke kategorije: PTSP pod šifrom F43.1 i Trajna promjena ličnosti nakon katastrofalnog doživljavanja pod šifrom F62.0. Iako se klinički ponekad nalaze opravdanja za razlikovanje kliničke slike akutnog PTSP-a od kronificiranog stanja s izmijenjenom i kliničkom slikom i intenzitetom simptoma te trajnošću i ireverzibilnošću simptoma (F62.0), nužno je da se u slijedećoj klasifikaciji značajno poboljša operacionaliziranost dijagnostičkih kategorija i uskladi ih s kliničkim slikama većine oboljelih.

Primjer "prelaska" jedne dijagnostičke kategorije u drugu kao prirodni tijek nije čest u psihijatriji, i jedva da nalazimo nekoliko primjera (npr. prelazak shizofrene slike u Restzustand njemačkih autora), pa je vjerojatno i zbog toga u kliničkoj praksi "prijelaz" PTSP-a u trajne promjene ličnosti nakon katastrofalnog doživljaja teško prihvatljiv. Vrlo često u rutinskoj kliničkoj praksi nalazimo na istom dokumentu i u isto vrijeme navedeno obje dijagnoze, i F43.1 i F62.0, što dakle prema izričitoj preporuci nije moguće. Slijedeći razvoj kliničke slike PTSP-a u kliničkoj praksi vidimo dosta često promjenu pojedinih simptoma, njihov razvoj ali i transformaciju, koje su promjene uvelike ovisne o liječenju oboljeloga, njegovim premorbidnim crtama ali i stavu okoline i situacijama u koje oboljeli ulazi.

Slijedeći preporuke MKB 10 u praćenju bolesnika s dijagnozom PTSP-a moguće ih je "izgubiti" na slijedeća dva načina:

• one koji su izliječeni

• oni koji su "prešli" u dijagnostičku kategoriju trajnih promjena ličnosti (F62.0)

U usporedbi s DSM-IV klasifikacijom "gubljenje" neizliječenih bolesnika je jedna od najvećih razlika. DSM-IV je više operacionalizirana klasifikacija i klasifikacija s višim stupnjem validnosti, daje jasnije odrednice za postavljanje dijagnoze i jasnije definira dizabilitet kao nužni simptom za postavljanje dijagnoze, što kod MKB -10 nije eksplicitno navedeno. Prednost MKB-10 je u većoj mogućnosti uvrštavanja i klinički ne sasvim tipičnih kliničkih slika, jer ta klasifikacija više vodi računa o vrsti simptoma, dakle na kliničkim odrednicama, a DSM-IV kao što joj i ime kaže, na statističkim odrednicama. U nastojanju lakšeg snalaženja i otklanjanja postojećih razlika, izrađen je veći broj priručnika, no ni u njima nema jasnih objašnjenje kako premostiti razlike u kriterijima za PTSP između MKB-10 i DSM-IV.

Prema podacima praćenja osoba s PTSP-om oko 30-35 posto ih prelazi u dijagnozu trajne promjene ličnosti što znači svaki treći. Već samo taj podatak govori o velikim mogućim razlikama u prevalenciji tog poremećaja, ali i nizu drugih relevantnih pokazatelja, kao npr. učinkovitosti pojedinih metoda liječenja, smrtnosti i slično. To upućuje na potrebu usklađivanja dijagnostičkih kriterija i mogućnost usporedbi samo onih istraživanja, u kojima se primjenjuje jedna od klasifikacija.

Mjerne skale

U kliničkoj praksi u postavljanju dijagnoze i ocjene psihičkog stanja često može biti od koristi primjena mjernih skala, među kojima se u nas najčešće primijenjuju slijedeće: TOP-8, CAPS, CGI-S, CGI-I, Davidson Trauma Scale (DTS), Medical, Outcomes Survey Short Form-36 (SF-36). Te se skale rutinski primjenjuju u klinčkim farmakološkim studijama u cilju evaluacije učinkovitosti pojedinih terapijskih metoda mjereći intenzitet pojedinih simptoma i nivo socijalnog funkcioniranja oboljelih.