Liječenje se kod blažih slučajeva može provoditi kognitivno bihevioralnom terapijom dok se kod težih preporuča kombinacija psihofarmakoterapije i kognitivno bihevioralne terapije ili čak samo medikamentozna terapija iako kombinacija uvijek ima prednost.
Od psihofarmaka (u kombinaciji sa kognitivno bihevioralnom terapijom) kao prva linija koriste se selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS), kao druga triciklički antidepresiv klomipramin per os ili reverzibilni inhibitor monoamino oksidaze A (RIMA) te kao treća klomipramin iv.. U slučaju refrakternosti i na treću terapijsku liniju treba proširiti terapiju dodavajući visokopotentne i dugodjelujuće anksiolitike zatim busperidon, litijeve soli, antiandrogene i antipsihotike, a u obzir dolazi i elektrokonvulzivna terapija (EKT) iako su u svezi s tim kod različitih autora rezultati kontradiktorni. Kao posljednja peta terapijska linija primjenjuje se neurokirurški zahvat (cingulotomija), no važno je naglasiti da u našoj zemlji operativni zahvat radi psihičkog poremećaja prema Zakonu o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama nije dozvoljen.
Tijekom liječenja oko 20 do 30% bolesnika pokazuju značajno poboljšanje, 40 do 50% umjereno, a kod ostalih 20 do 40% simptomi ostaju ili se čak i pogoršavaju.
