Teškoću u većini epidemioloških studija predstavlja razlikovanje nekliničkih paničara od bolesnika sa paničnim poremećajem pri čemu se danas uglavnom smatra da panični napadaji prethode razvoju punog paničnog poremećaja. Prevalencija tijekom života (sa ili bez agorafobije) negdje je između 1,5 do 5% za panični poremećaj i 3-5,6% za panični napadaj. Jednogodišnja prevalencija je između 1 i 2%. Žene su 2-3 puta češće zahvaćene od muškaraca. Otprilike 1/3 do 1/2 osoba sa paničnim poremećajem također ima i agorafobiju, iako se u kliničkom uzorku susreće i veća stopa. Poremećaj je univerzalano prisutan u cijelom svijetu, a razlike su uvjetovane jedino kulturološkim činiocima. Biološki srodnici u prvom stupnju imaju 4-7 puta veće izglede da razviju panični poremećaj, dok blizanačke studije kod monozigota također govore u prilog nasljeđivanja.
