Generalizirani anksiozni poremećaj

Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP) prvi puta je u psihijatriji opisan od Sigmunda Freuda još davne 1894. godine kada je Freud opisao razliku između "anksiozne neuroze" i "neurastenie". Anksiozna neuroza je po Freudu obuhvaćala slijedeća četiri klastera simptoma i znakova:

• generaliziranu iritabilnost

• kronična zabrinutost (anksiozna iščekivanja)

• anksiozne atake

• sekundarna fobična izbjegavanja

Freud je smatrao da anksiozno iščekivanje predstavlja nuklearni simptom "anksiozne neuroze". Njegova dva opisa iz vlastite kliničke prakse smatraju se klasičnim prikazom tog nuklearnog simptoma:

1. primjer žene koja je strahovala s klasičnom pratnjom anksioznog iščekivanja da će joj suprug umrijeti svaki puta kada bi joj se javio telefonom

2. primjer bolesnice, koja bi zamišljala da će se nešto loše dogoditi njezinoj djeci nakon što bi pri povratku kući vidjela dvije osobe koje stoje nasuprot kuće

Freud je kao najčešće znakove anksioznosti naveo: palpitacije, aritmiju, dispneju, znojenje, mučninu ili osjećaj težine u želucu, tremor, učestalo mokrenje, proljev, vrtoglavicu, parestezije, pavor nocturnus, pojačanu osjetljivost do bolnosti, smanjenje seksualnih potreba i smanjenje doživljavanja samopouzdanja. Smatrao je da se anksizni simptomi mogu manifestirati ili kao somatski ili u formi slobodno fluktuirajuće anksioznosti ili zabrinutosti ili u formi iznenadnih anksioznih ataka, te da kronična zabrinutost može dovesti do somatskih simptoma i do kronificiranja stanja.