Socijalna fobija (Socijalni anksiozni poremećaj) je neprimjeren strah od izloženosti promatranju i kritičnoj procjeni drugih osoba u različitim strukturiranim situacijama. Socijalna fobija je usmjerena na strah od promatranja od drugih ljudi u malim grupama (suprotno od mase ljudi), što vodi izbjegavanju socijalnih situacija. Početak može nastupiti iznenadno (stres, ponižavajući doživljaj) ili neprimjetno.
To je poremećaj koji ima značajne negativne odraze na društveni život, radnu aktivnost i kvalitetu života pojedinca. Često je opterećen komorbiditetom s drugim anksioznim poremećajima, depresijom te ovisnošću o alkoholu i drogama.
Epidemiologija
Učestalost ovog poremećaja se kreće između 13,3 % u SAD i 14,4% u Europi. Šestomjesečna stopa prevalencije kreće se između 2-3% na 100 stanovnika. Za razliku od većine drugih fobija, socijalna fobija je podjednako česta u muškaraca i žena.
Etiologija
Bihevioralne teorije ukazuju na tri ključna čimbenika u razvoju ovog poremećaja:
-
direktno kondicioniranje straha (u 50% slučajeva)
-
sekundarno kondicioniranje straha (učenje opažanjem)
-
verbalni i neverbalni prijenos situacija o fobogenim socijalnim situacijama
Inhibirano ponašanje u djetinjstvu prethodi socijalnom anksioznom poremećaju. Ako se javi rano i ako je izraženo, obično je nasljedno uvjetovano i redovito je rani znak generaliziranog podtipa. Neurobiologija je kompleksna i vrlo vjerojatno se sastoji od interakcije između više neuronskih putova koji koriste više neurotransmitorskih sustava. Djelotvornost SIPPS-a u liječenju ovog poremećaja govori o važnoj ulozi serotonina u etiologiji.
Dijagnostički kriteriji
Socijalna fobija se opisuje i kategorizira (MKB-10) pod šifrom F40.1. Za konačnu dijagnozu moraju biti ispunjeni svi sljedeći kriteriji:
-
psihološki, bihevioralni ili vegetativni simptomi moraju biti primarne manifestacije anksioznosti
-
anksioznost mora biti ograničena ili se pretežno pojavljivati u posebnim socijalnim situacijama
-
fobična se situacija izbjegava kad god je to moguće
Klinička slika
Dva su klinički prepoznatljiva podtipa socijalnog anksioznog poremećaja: generalizirani (strah od širokog spektra socijalnih situacija) i specifični tj. diskretni (strah od jedne ili nekoliko specifičnih socijalnih situacija). Osobe sa socijalnom fobijom zabrinute su zbog mogućih neugodnosti i uplašene da će ih okolina smatrati anksioznima, slabima, blesavima. Boje se javnih govora s brigom da se ne vidi kako im se tresu ruke, podrhtava glas, a mogu osjetiti veliku anksioznost u razgovoru s drugim osobama iz straha da djeluju nerazumljivo. Mogu izbjegavati jedenje, pijenje, pisanje na javnim mjestima, uz često prisutne simptome anksioznosti: palpitacije, tremor, znojenje, gastrointestinalne tegobe, proljev, napetost u mišićima, crvenjenje (tipično za socijalnu fobiju), smetenost.
Liječenje
Farmakoterapija u kombinaciji sa kognitivno bihevioralnom psihoterapijskom tehnikom, temeljenoj na strategiji kontroliranog izlaganja ustrašnim situacijama, pokazala se učinkovita u liječenju ovog poremećaja.
Lijek izbora za socijalni anksiozni poremećaj su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina i anksiolitici. Prvima treba dati prednost, a druge treba dati privremeno radi potenciranja anksiolitičkog učinka u akutnoj fazi poremećaja.
