Socijalna fobija
Bolesnik N.N., 30 godina, neoženjen, bez djece, ekonomist, zaposlen u privatnoj firmi zaduženoj za revizije banaka, unazad godinu dana osjeća paralizirajući strah od pretpostavljenih, ljudi na većim pozicijama od njegove i starijih kolega. Strah je isto tako prisutan kada treba telefonirati ili nešto reći pred drugima, što je rezultiralo specifičnim ponašanjem koje karakterizira povlačenje u sebe, a kontakte s drugima je sveo na najmanju moguću mjeru. Većinu poslovnih zadataka prepustio je drugima da obave kako bi izbjegao moguće kontakte s drugim osobama. U situacijama kada se trebalo izjasniti o nekim važnim stvarima na radnom mjestu, uvijek je šutio jer je mislio da bi, kada bi nešto rekao, propao u zemlju, jer bi to vjerojatno bilo nešto najgluplje što su drugi ikada čuli, a sram koji bi doživio, otjerao bi ga u najmračnije i najskrovitije mjesto gdje ga nitko ne bi vidio. I u društvu od svega nekoliko ljudi koje jako dobro poznaje ne funkcionira ništa bolje. Samo šuti, kao da je njegova prisutnost nebitna, a on nedorastao situaciji.
Bolesnik je svjestan da je strah pretjeran i nerazuman te ne može objasniti što je uzrokovalo ovakvo stanje. Izbjegavajuće ponašanje i anksioznost doveli su do potpune neefikasnosti na poslu, a isto tako ometaju izvršavanje svakodnevnih obaveza, te realizaciju emocionalne veze. Nema snage niti potražiti liječničku pomoć, jer od liječnika kao autoriteta, ima veliki strah. Ipak je nedavno skupio hrabrost i sam potražio pomoć psihijatra.
U anamnezi saznajemo da je psihijatrijski hereditet negativan. Odrastao je u cjelovitoj obitelji kao jedino dijete. Otac je bio na rukovodećem mjestu u jednoj banci, a autoritativno se odnosio kako prema svojim kolegama na poslu, tako i prema članovima obitelji. Majka je bila službenica s podređujućim ponašanjem u odnosu na supruga. Većinu životnih situacija rješavao je otac, ne želeći pri tome nikoga u svojoj blizini. Isljučivo je on donosio važne odluke, navodno ne želeći da to opterećuje suprugu i sina. U osnovnoj i srednjoj školi je uvijek bio povučen i miran, vodeći se mišlju da uvijek ima netko drugi tko će rješavati konfliktne situacije. Vojni rok nije odslužio radi kratkovidnosti. Završio je fakultet u gradu u kojem i živi, a od roditelja se odselio prije dvije godine u stan koji su mu oni kupili u njihovom susjedstvu. Većinu slobodnog vremena provodi kod roditelja kod kojih i objeduje. Do sada nije ostvario emocionalnu vezu.
Bolesniku je u liječenje uveden antidepresiv (SIPPS) i visokopotentni anksiolitik, te je uključen u psihoterapijski proces.
