Anksiozni poremećaj zbog općeg zdravstvenog stanja obavezno uključuje prepoznatljivost specifičnog zdravstvenog stanja čija je anksioznost posljedica, i u navođenju te dijagnoze potrebno je specificirati tjelesnu bolest u vezi s kojom je nastalo anksiozno stanje. Najčešće se navodi hipotireoidoze ili hipertireoidoze, maligne bolesti i drugo.
Ovaj je poremećaj opisan u DSM-IV i uvršten u kategoriju anksioznih poremećaja. Iako autori klasifikacije daju i kriterije koji determiniraju taj poremećaj, nema opravdanog razloga da je taj poremećaj uvršten u tu kategoriju, bar ne za europsku (prije svega njemačku i austrijsku) psihijatrijsku školu, u skladu s kojom je opravdanije govoriti o reaktivnom anksioznom stanju na somatski poremećaj. Nastala anksioznost u ovom poremećaju nema patognomoničnog simptoma i odgovara stanju bilo koje druge reaktivne anksioznosti (na primjer reaktivne anksioznosti kod krađe automobila, požara i sl.). No, DSM-IV za tu dijagnostičku kategoriju (F06.4) određuje slijedeće simptome:
- manifestna anksioznost u formi generalizirane anksioznosti, panike, opsesije ili kompulzije
- različite manifestacije anksioznosti za koje se procjenjuje da su neposredna posljedica poremećanog zdravstvenog stanja organizma
- poremećaj dovodi do značajnog dizabiliteta
Ovaj poremećaj kao conditio sine qua non traži uz dijagnozu na osi 1 (F 06.4) i dijagnozu na osi 3 (specifična somatska bolest koja se smatra neposrednim povodom za nastanak).
Liječenje ovisi o intenzitetu anksioznosti, a prognoza uvelike ovisi o prognozi tjelesne bolesti. U slučajevima bolesti, koja nije smrtonosna, prognoza je obično dobra i provodi se uglavnom psihosocijalnim i edukativnim metodama vezanim na somatsku bolest, a u težim slučajevima primjenjuju se anksiolitici. Nakon saniranja somatske bolesti, anksioznost najčešće spontano iščezava. U slučajevima teških, životno ugrožavajućih bolesti uz navedene metode liječenja (psihoterapijske i socioterapijske te anksiolitike) obično je potrebna i druga medikamentozna terapija, najčešće antidepresivima i hipnoticima, a u dugotrajnijim slučajevima (na primjer kod malignih bolesti) i niskopotentnim antipsihoticima (na primjer promazin).